Orlovići u Hrvatskoj i Muslimani Orlovići

Orlovići u Hrvatskoj

Prezime je s jezičnog motrišta izvedeno od imenice orao, naziva najveće ptice grabljivice hrvatskih planinskih krajeva (rod Aquila, red sokolovke), snažnih pandža i jakog kljuna, simbola snage i junaštva.
Naziv orao slično glasi u mnogim jezicima: praslavenski or6l6, ruski orel, poljski orzel, staronjemački aro, novonjemački Aar, gotski ara, latinski aquila, litavski erelis, grčki ornis = ptica itd.
U Hrvatskoj danas živi 1.546 osoba s prezimenom Orlović (sjeverna Dalmacija, Lika i istočna Slavonija). Istog su postanja i prezimena: Orlić (1.665, Istra, Primorje, Lika), Orlovac (Petrinja, Čakovec, Crikvenica), Orlovčić (istočna Slavonija).
Orlovići se na mućkom području pojavljuju u austrijskom zemljišniku iz 1835. godine, kad su u Muću Donjem zabilježene obitelji Mate i Mije Orlovića; popis stanovništva 1948. godine zatekao je u Muću Donjem 5 obitelji s prezimenom Orlović.
Danas u Muću Donjem živi 5 obitelji tog roda s ukupno 25 duša.
Istog su podrijetla Orlovići u Budaku pokraj Benkovca, Donjoj Ploči pokraj Gračaca, Ljubaču pokraj Knina, te današnji Orlovića iz Malih Kablića pokraj Livna, kojih su tu doselili upravo iz Muća Donjeg.
Starina Orlovića, znamenitog hrvatskog roda u srednjem vijeku je u staroj župi Brotnjo, i to u današnjem selu Blatnici pokraj Čitluka.
Imali su i svoj plemićki grb, tvrdi N. Mandić. Međutim, kad je u pitanju grb koji se sačuvan u grbovniku obitelji Korjenić Neorić iz 1595. godine, on se odnosi na pleme Orlovčić (u izvorniku Orlovvcich), a uz grb su zapisani i sljedeći podaci: Grgur Orlovčić borio se 1525. godine kod Jajca; Ivan Orlovčić je 1526. godine poginuo na Mohačkom polju.
Međutim, Orlovići i Orlovčići nisu isto pleme, pa ćemo o ovim posljednjim ponešto i reći. Orlovčići spadaju u hrvatske obitelji plemenita roda Humljana iz gornjeg Pounja, koja posjedovala utvrđeni grad Čovku. Prvi istaknuti pripadnik obitelji Orlovčić bio je Juraj, „špan stola kraljeva među pleminitim ljudima u Lici“ (1490), poslanik bana Ladislava od Egervara kralju Vladislavu II. Jageloviću (1491) i poslanik hrvatskih staleža u radu Ugarskog sabora (1492). Iduće godine sa suprugom Klarom, bratom Dujmom i suprugom mu Uršulom pristupio bratovštini Svetog Duha u Rimu, nakon čega mu se gube tragovi u poznatim dokumentima. Dujam Orlovčić se već 1505. godine spominje kao kaštelan Sokola, zatim Ripča i Bilaja, gradova u vlasti Beatrice Frankapan, udovice hercega Ivaniša Korvina. Odamah nakon Beatricine smrti kralj Vladislav II. Jagelović podijelio je 1510. godine grad Sokol njemu i njegovim nećacima Stjepanu i Grguru. Uključena u obrambeni protuosmanski vojni sustav, obitelj Orlovčić je pretrpjela mnoge gubitke. Stjepanu se uskoro u izvorima gubi trag, a Dujam i Grgur spominju se još 1512. kao kapetani grada Ripča. Obiteljska loza se ugasila pogibijom Grgura Orlovčića u bitki na Mohačkom polju 1526. godine.
Vratimo se Orlovićima, od kojih su nastali sljedeći rodovi u zapadnoj Hercegovini:
1. Petrine u Čalićima pokraj Čitluka, u zapadnoj Hercegovini; od njih su nastali Praljci u Veljacima pokraj Ljubuškog i Čapljini, te Odobašići koji su odselili u Koraće pokraj Dervente i Agrove pokraj Orašja;
2. Divići u okolici Vrgorca i na Makarskom primorju (Drvenik);
3. Arale i Prusine (od njih su nastali Jarkići) u Hamzićima pokraj Čitluka;
4. nekadašnji Petkovići u Slipčićima i Bijakovićima (Čitluk) i Studencima (Ljubuški), od koji su nastale Glavote u Runovićima (Imotski) i Arapovići u Slipčićima; od Arapovića su u Slipčićima nastali Đogići i Đope.
Prvi put se spominju u ispravi od 21. veljače 1444. godine, u kojoj je zabilježeno da Gojislav Orlović rečeni Petrinović (dicto Petrinovich) u Drijevima (danas Gabela pokraj Čapljine) daruje dvije trećine utrška od prodaje svog skupocjenog pojasa za crkvu u Ljubuškom, a preostali dio za crkvu Svetog Vida pokraj Drijeva.
Gojislav Orlović zapovjedio je u istoj oporuci od 21. veljače 1444. godine da se sve od srebrenine i dukata (zlatnine), što se nalazi u njegovoj kući, pošalje u Rim. Namijenio je to za spas svoje duše, zadužujući svoje epitrope - Radovca i Katarinu - da to obave („…tuto quelo che se trovare in mia chassella de argento et de ducati che tuto parti Radovaz et Catherina… debiano mandare in Roma per mia annima.“).
M. Vego pak drži da je Gojsav Orlović rečeni Petrinović iz Hamzića pokraj Čitluka, te da mu su se kasnije potomci preselili u susjedno selo Čaliće, gdje su se opredijelili za novo prezime tako što su Petrinović skratili u Petrina, kako i danas glasi u Čalićima.
U popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u Hamzićima je zabilježena 10-člana obitelj Vida Orlovića.
Prema N. Mandiću Vid Orlović je veoma zanimljiva pojava:
-u Dragićevićevu popisu iz 1741/1742. godine zabilježen je u Hamzićima kao Vid Divić, koji ima 6-članu obitelj;
-u Bogdanovićevu popisu 1768. godine kao Vid Orlović koji ima 10-članu obitelj;
-u maticama umrlih stare župe Brotnjo sa sjedištem u Gradnićima (danas općina Čitluk) 1778. godine upisan je kao Vid Aralo u starosti od 80 godina. Dakle, rođen je 1707. godine i mogao je biti domaćin svojoj obitelji i u vrijeme Dragićevićeva i Bogdanovićeva popisa.
Dakle, Orlovići rečeni Divići odselili su nakon oslobođenja Vrgorske krajine od Turaka (oko 1690. godine) u okolicu Vrgorca i na Makarsko primorje, a u Hamzićima je ostala samo Vidova obitelj, koja će u Dragićevićevu popisu biti upisana kao Divić, dok će u Bogdanovićevu popisu biti zabilježena s prezimenom Orlović; u matici umrlih Vid je upisan s drugim obiteljskim nadimkom Aralo, kao i svi ostali iz njegove 10-člane obitelji, čije je prezime Aralo i danas nose njihovi potomci, što danas žive upravo u Hamzićima. Dakako, nadimak Aralo su kao jedino prezime već ranije upisali neki hamzićki Orlovići (u Dragićevićevu popisu 4-člana obitelj Ivana Arala).
Dio Orlovića iz Hamzića promijenio je prezime u Prusinović, a koje danas glasi Prusina; zabilježio ih je biskup Dragićević: Jerko Prusinović s 2, Šimun s 3 i Nikola s 4 člana u obitelji; dio pak Prusina nekoć Orlovića danas se u Hamzićima preziva Jarkić.
U svom Razgovoru ugodnom naroda slovinskog, najtiskanijem djelu u Hrvata svih vremena, objavljenom 1756. godine, fra Andrija Kačića Miošić među hajducima koji su golemu žestinu unosili u okršaje s Turcima posebno ističe «dva Petkovića, starinom Orlovića». Petkovići nekoć Orlovići zabilježeni su u Slipčićima pokraj Čitluka u popisu biskupa fra Pave Dragićevića 1741/1742. godine: Toma Petković s 14, Ilija sa 7 i Marijan s 5 članova u obitelji. Već u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine svi Petkovići iz Slipčića, koji su za dvadeset i pet godina narasli na 8 obitelji, promijenili prezime u Arapović: Ilija, Nikola i Ivan s po 9, Ivan drugi sa 7, Mijo i Mate s po 5, Vid s 4 i Ante s 3 člana u obitelji.
Dio Arapovića nekoć Orlovića doseljava u Sebišinu u Imotskoj krajini, gdje su u maticama župe Runovići 1792. upisani s kraćim oblikom prezimena Arap, koje će kasnije zamijeniti s obiteljskim nadimkom Glavota, što im je i danas prezime.
Inače, danas u Imotskoj krajini Orlovići žive u Ričicama, a i lovrećki su se Olujići, prema predaji, nekoć prezivali Orlovići i živjeli su u Mačjoj Ljuti ispod Studenaca, odakle su se premjestili u Strmin Dolac i na kraju ka kuli Urum-bega Granića u Lovreću, njemu za kmetove.
Cjelokupni ovaj izlet u povijest znamenitog roda brotnjanskih Orlovića, počevši od njihove starine u Hamzićima pa do Imotske krajine, obavili smo i stoga da bismo stigli do Roškog Polja pokraj Tomislavgrada i njegovih Orlovića, zabilježenih već 1706. godine u izvješću s pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji makarskog biskupa Nikole Bijankovića, kada su se u njegovoj pratnji nalazili i sljedeći Rožani: Ivan Orlović, Mate Ćosić i dva Ćerića (možda Ćesića?). Malo kasnije roški se Orlovići sklanjaju u Dalmaciju, u Imotsku krajinu, odakle će se dio njihovih potomaka nakon stotinjak godina ponovo vratiti u Roško Polje.
Danas na duvanjskom području Orlovići žive u Roškom Polju (13 obitelj, 53 člana) i u Tomilslavgradu (10, 45).
Ovo je i prigoda da se nešto kaže i o još nekim Orlovićima što nisu mijenjali prezime, a koji su odselili u tadašnju mletačku Dalmaciju. Tako je primjerice splitski nadbiskup Ivan Laghi u popisu vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine zabilježio u Slimenu poviše Omiša 10-članu obietlj Ivana Orlovića. Je li to možda upravo onaj Ivan Orlović što je 1706. godine bio u Roškom Polju u pratnji biskupa Bijankovića?

Muslimani Orlovići

Najveći vakuf u Konjević Polju je vakuf Baba Hamze Orlovića, zvano Tekija gdje se i nalazi njegovo turbe. Također zemlja na kojoj je napravljana džamija je vakuf. Tu zemlju je uvakufio Muminović Suljo. Ispred džamije je napravljana kamena česma. Česmu je u hair svom sinu Šabanu napravio Selimović Suljo. Suljo Selimović je također finansirao sve radove na kupatilu. To su ti vakufi u Konjević Polju.

MUHAMED HADŽIJAHIĆ

9. TEKIJA KOD ZVORNIKA – POSTOJBINA BOSANSKIH
HAMZEVIJA

Hamza – dedin vakuf u Konjević Polju i tekija u blizini Nove Kasabe na putu Vlasenica – Zvornik sačinjavao je 1925 godine posjed od 104 hektara i 8 dunuma pretežno oranica i livada. Tamo se od kulturno historijskih objekata koji su godine 1954 stavljeni pod zaštitu države nalaze musafirhana podignuta 925/1519 godine, te nadaleko poznato turbe u kojem su po tradiciji pokopani osnivači vakufa Hamza-dedo sa svojim sinom Mustafom. U tekiji sada živi 13 porodica i to 8 domaćina porodice Orlović i 5 domaćina porodice Mehmedović.
Čitav posjed bio je oslobođen svih poreza a za uzvrat su Orlovići (Mehmedovići) svakom prolazniku i dolazniku koji se svraćao kao gost osiguravali besplatan konak i prehranu te eventualno smještaj i ishranu konja.
Važnost Hamza-dedine musafirhane sa tekijom ne iscrpljuje se samo time što je to jedan danas najstariji i jedino sačuvani objekat takve vrste kod nas. Posebno interesiranje izaziva ličnost Hamza-dede i Mustafe. Od naročitog značaja je to što postoje uvjerljivi razlozi za osnovanost pretpostavke po kojoj Hamza Bošnjak koji je pogubljen u Carigradu kao vjerski raskolnik 1573 godine, Hamza- dedin potomak i što je pojava bosanskih hamzevija pristaša Hamze Bošnjaka kako se po svemu čini u uskoj povezanosti sa Hamaz-dedinom tekijom.

10. PRIVILEGIJE HAMZA – DEDINA VAKUFA

Hamza – dedin vakuf po svojoj vrsti ide u pravnu kategoriju evladijjet vakufa. Prihod ufakufljenog dobra bio je namjenjen za osiguravanje potomaka ali što su bili opterećeni sa time da ugostenamjernike. U beratima od 24 januara od 1597 godine i kraja aprila 1801 godine stoji da je
Hamza – dedo sagradio 1519 goine u selu Orlovići u nahiji Kušlat u kadiluku Srebreničkom jednu tekiju. Za potrebe tekije uvakufio je okolno zemljište sa košnicama, vinogradom, baščom, njivama. Uvakufljrno zemljište na osnovu carskog berata bilo je oslobođeno svih poreza i nameta ali je ujedno odrađeno da Hamza – dedo za svoga života potom i njegovi potomci besplatno poslužuju goste prolaznike i dolaznike.
Sva stečena prava potvrđena su nizom berata koji su izdavani povodom smrti pojedinih tekiskih čuvara ili povodom nastalih uzurpacija.
Privilegije su Orlovići(Mehmeovići) uspjeli da sačuvaju i u doba Austrougarske uprave. Tako se iz jednog dokumenta koji se nalazi u vakufskoj direkciji u Sarajevu saznaje da su vlasti u Vlasenici zaplijenile vakufski duhan i tražili naplatu poreza. Predstavnik tekije je to odbio sa motivaciom da je tekija fermanom oslobođena plaćanja poreza a duhan da ne sade za promet i prodaju već za gošćenje putnika koji se navraćaju.
Pa i za vrijeme stare Jugoslavije sve do 1925 godine , poštovane su previlegije pa se nije plaćao porez. Te su godine kako mi kaže Mula Mustafa Orlović izvršioci otjerali mal zbog neplaćenog poreza. Tekija je do skora bila atraktivni centar za muslimansko stanovništvo Zvorničkog, Vlaseničkog, Srebreničkog I Kladanjskog kraja
Pred tekijom su se obično klanjala dva rekata i ostavljali darovi. Još se vjerovalo da se ništa nemože ukrasti iz Hamza – dedina vakufa, aonaj ko bi se usudio da to učini bio je na neobjašnjiv način prisiljen da to vrati. Turbe poštuju i okolno srpsko stanovništvo.

11. TEKIJSKI ČUVARI

Iz sačuvanih bereta nije moguće pratiti redosljed svih tekiskih čuvara počev od Hamza – dede pa nadalje. To ne bi bilo od naročite važnosti osim za utvrđivanje nastalih uzurpcija.
Najznačajnija uzurpcija mogla je uslijediti oko 1577 godine, povodom progona hamzevija koji su po svoj prilici osim posavine zahvatale upravo tekiju. Ti su progoni izgleda našli odjeka u atentatu na Mehmeda pašu Sokolovića 11 oktobra 1579 godine , koje ga je usmrtio neki zaneseni Bošnjak smatrajući pašu odgovornim za oduzeti posjed. Taj derviš Bošnjak, prikraćen u posjedu po svoj prilici bio je jedan od Orlovića što se podudara i s sčuvanom tradicijom koja kao atentatora označava jednog Orlovića.
Spomenuti berat od 1597 godine , da je dosta osnove za naslućivanje da je prije njegovog donošenja predhodila jedna carska odluka kojom je izmjenjen raniji redosljed u upravljanju tekijom pa se beratom osnažuju ranije stanje i daje upravljanje nekom Ramadanu koji je izvodio svoje pravo od Hamze – dede. Osim Ramadana spominju se u beratu i to 1640 godine kao tekiski čuvari Ramadanov otac Hasan sin Abdulahov. Poslije Ramadanove smrti upravljanje je prešlo na Derviš dedeta a poslije njegove smrti na brata mu Taiba. U času donošenja berata 1640 godine i ovaj umro pa se berat daje Derviš – dedetovom sinu (ime mu se nespominje). Iz sačuvanih berata ne može se upratiti dalji redosljed tekiskih čuvara sve do 1793 godine , kada se spominje smrt dotadašnjeg čuvara Abdulkadira poslije kojeg su ostali sinovi Alija, Halil, Ramadan i Hamza pa im se skpno podjeljuje pravo upravljanja. Posljednji sačuvani berat od 1801 godine , spominje kao tekiske čuvare Abdurahmana, Abdulkadira i Hamzu. Povod za izdavanja berata bio je što su neki strani ljudi radi zadovoljenja ličnih interesa počeli protupravno mješati se u tekiske posjede tvrdeći da zemljište nije zadužbinsko imanje tekije. Kao štoto pokazuje sačuvani dokument , postojalo je više u toku vremena posjedovnih smetnji na zemljištu Hamza – dedina vakufa. Jedan od refleksa na te smetnje oržao se u porodičnoj tradiciji koju sam čuo od Abdulkadira Orlovića u sukobu sa nekim „Konjević kapetanom“. Tradicija govori da je rod Orlovića se bio proredio pa je ostao na samo jednom čovjeku. Tog Orlovića je šikanirao Konjević kapetan nastojeći da mu otme zemlju. Pred progonom orlovića se sklonio u vojsku gdje se upoznao i pobrati sa nekim Mehmedom iz Pećišta (kod Srebrenice). Orlović je obavjestio mehmeda kako Konjević kapetan hoće da mu otme imetak pa mu je predložio da ga bratski popolove kako bi se zajednički mogli oduprijeti Konjević kapetanu. Mehmed je na to pristao i naseli se na imanje koje su onda bratski napola podjelili. Današnji Mehmedovići bili bi potomci Mehmeda. Spominje se da je i kuga morila Orloviće možda upravo u vrijeme tog historijskog neutvrđenog Konjević kapetana.
Uprkos uzurpaciji i haranju kuge Hamza – dedino potomstvo se po svoj prilici održalo do danas.

12. LIČNOST HAMZA – DEDE I MUSTAFE

U samoj tekiji koja se nalazi pored musafirhane sahranjeni su prema tradiciji Hamza – dedo i njegov sin Mustafa. Na oba mezara sa gornje i donje strane sarkofaga nalaze se nišani bez natpisa.na jednoj strani Hamza – dedinog nišana sa derviškom kapom uklesan je topuz. Mustafin nišan ima vojnički saruk, sa jedne strane uklesana je sablja a sa druge kako izgleda štit. Za razliku od Hamza – dede koga je dokumentima utvrđeno da je 1519 godine, osnovao vakuf sa musafirhanom sačuvani vakufski berati nigdje ne spomunju nikakvog Mustafu. Zato se u pitanju ličnosti Mustafe valja više oslanjati na podatke narodne tradicije. Mora se konstatovati da je narodna tradicija i o Hamza – dedi i Mustafi u znatnoj mjeri nepouzdana mutna i anahronična. Hamza – dedi je narodno predanje prepisivalo evlijanske osobine. Pri tome je svakako značajno da je već u XVII stoljeću Hamza – dedo bio „glasovit“ kako se to razaznaje iz pisanja Evlije Čelebije koji piše :“Pridigavši se odavde išli smo jedan sahat kroz planine i došli u selo Konjeviće. To je muslimansko selo sa oko stotinjak kuća. U njemu ima tekija glasovitog Hindi Hamza – babe. On je bio jedan od ličnih pouzdanika šejhova silnog fatiha , učestvovao je u osvajanju Zvornika i ovdje je pkopan“. Izvjesnu pažnju privlači i Čelebin naziv za Hamza – dedu Hindi Hamza – baba. Dosta je vjerovatno da ono ima izvjesni derviško mistički sadržaj , i to time prije što Evlija Čelebija navodi da je Hindi Hamza – baba bio sultanov šejh. Treba obratiti pažnju da Evlija Čelebija uz Hamza – dedu nespominje Mustafu. Ova šutnja apsolutno ne znači da tada polovicom XVII stoljeća još uvjek nije bilo Mustafina mezara. Tip nišana Mustafe za razliku od Hamza – dedina nišana pokazuje da pripada poznijem dobu po svoj prilici drugoj polovici XVII stoljeća ne treba isključiti mogučnost da je u doba Evlije Čelebije bio samo Hamza – dedin mezar. Za pobliže određivanje ličnosti Mustafe neophodno je upozoriti na postojanje izvjesne povezanosti Orlovića sa Turskom Ugarskom. Hamza Bošnjak koji je po svoj prilici rodom Orlović djelovao je u Budimu odakle je 1573 godine pozvan u Carigrad i tamo usmrćen.
Okolnosti da je Mustafa bio vojnička ličnost i da je vjerovatno živio u drugoj polovini XVII stoljeća navodi na jednu predpostavku prema kojoj bi naš Mustafa bio identičan sa isoimenim Unđurskim junakom narodne pjesme. XXI pjesma Hormannove zbirke nosi naslov „Lički Mustaj beg i Orlanović Mujo“ Krauss je zabilježio pjesmu od Hasana Šašića u kojoj se slavi junaštvo Orlovića iz Gulije ( Gyula na Erdeljskoj granici.). po sadržaju obje pjesme su dosta identične. U Kraussovoj veziji se spominje samo prezime Orlović dok u Hormannove verzije Orlanović kao i Mujo. Nema sumnje da se uzme da se junak zvao Orlović Mujo odnosno Mustafa. Dakle isti onaj vojnik što je došao iz rata i pokopan u istom turbetu sa Hamza – dedom.

12.1. ODNOS HAMZA – DEDINE TEKIJE PREMA RASKOLNIKU HAMZI BOŠNJAKU I BOSANSKIM HAMZEVIJAMA

Godine 1912 , Bašagić u svojoj doktorskoj disertaciji „Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti“ postavio je tezu da se krivovjernik Hamza Bošnjak koji je pogubljen u Carigradu 1573 godine ( a ne 1575) rodio negdje u zvorničkom sandžaku. Po svoj prilici bit će potomak od šejha Hamze koji je dobio od sultana selo Orloviće sa svom okolinom gdje je sagradio tekiju i musafirhanu koja se danas nalazi u dobrom stanju. To je cijelo selo oprošteno od svih državnih poreza i daća. Isto mišljenje zastupa i Riza Muderizović u članku „O bosanskim dervišima“ oslanjajući se na Bašagićevo pisanje. Hamza Bošnjak je doista u jednom širem području od tuzlanske oblasti na sjeveru gdje spada i tekija imao svoje pristaše Hamzevije. Međutim konkretno za tekiju ne postoje pouzdani podaci koji bi dokazivali da su ovdje djelovale Hamzevije. Svakako je karakteristično da po podacima u kraju u kome se nalazila tekija bilo takvo stanje nemira da je carski vezir Musa paša našao potrebu da tu osnuje novu varoš Novu Kasabu (Evlija Čelebija). Ipak predstavlja poteškoću to što se ne zna da li je nesigurnost dolazila od muslimanskog eventualno hemzevijski orjentisanog stanovništva ili što je pak više vjerovatnije od okolne srpske raje. Postoje samo indirektni razlozi koji upućuju da je Hamza Bošnjak potomak Hamza – dede i da je tekija u životu bosanskih hamzevija odigrala čini se važnu ulogu. Ovdje se postavlja pitanje pripadnosti Hamza – dedine tekije jednom konkretnom derviškom redu pa da se vidi u kakvom konkretnom odnosu stoji prema Hamzevijama. U tom pogledu Mula Mustafa Orlović na moj upit mi je rekao „ Haman smo bektašije“ a onda je dodao kako je Hamza dedo bio rufaija što zaključuje po tome jer je rufaia nosio dugu kosu a to izvodi iz legende (Mahanje vilama). Čini mi se mjerodavnije je jedno drugo zapažanje. Naime imam iz Nove Kasabe Raif ef.Mujagić vodeći borbu protiv kulta tekije stalno je isticao kako Hamza – dedina tekija nije nikakva tekija jer ne održava derviške obrede niti ima zasebnu prostoriju za obrede niti joj se zna šejh. Pomanjkanje derviških obreda upućuje me na to da tekiju dovedem u vezu sa učenjem Muhameda bin Pir Ali EL Birkevije(birgili 1523 – 1573) jer je on bio na osobitoj cijeni. Među nekoliko knjiga koje se čuvaju u tekiji nalaze se i dvije Birgiline. U duhu birgilina učenja je i jedan tekiski fenomen koji je već zapazio Karanović usput spominjući kako okolne muslimanske kuće o svadbama ne pjevaju a kamo li o poljskim radovima. Meni se u tekiji još 1953 godine , govorilo kako ovdje nije udario bubanj ni dan dani. Dalje se postavlja pitanje u kakvom je odnosu birgilino učenje prema Hamze Bošnjaka. Turski pisci označavaju Hamzu Bošnjaka kao predstavnika melamiske (odmetničke) frakcije bajramskih derviša. Melamiski obredi se temelje na sobetu. Zbacivali su tada i hrke. Posebno su bili protivni obredu svirke. Muhamed birgili je također bio bajramiski melamija. Odsutnost uobičajenih derviških znamena kult Birgilija i zbacivanje muzike u tekiju sa druge strane ukazuje na to da tekija po svom idejnom opredjeljenju nije bila daleko od melamiskih( kasnije kadizadeliskih) shvaćanja. Melamisko učenje je bilo od golemog značaja u formuranju heretičkog učenja Hamze Bošnjaka. Ako je Hamza – dedo pripadao neodređenom derviškom redu hindi i da je tekija negdje od XVI vijeka prihvatila hamzevijsko učenje. Ako je to tačno može se prihvatiti stanovište da je odavde rodom Hamza Bošnjak koji je prema tome sa pravom nazvan Orlović. Usvoji li se ovo stanovište bosanske hamzevije u Hamza – dedinoj tekiji nalazile su svoje uporište i svoj duhovni centar.

14. RENOVIRANJE TURBETA BABA HAMZE

Turbe nije srušeno u toku rata iz nepoznatih razloga. Ovo turbe je sagrađeno u toku turske vladavine. Ko je sagradio ovo turbe niko nezna ali se zna ko je sahranjen u turbetu. Turbe je sagrađeno nad dva rahmetli stanovnika Konjević Polja tačnije Tekije i to na mezarima Baba Hamze Orlovića i njegova sina Mustafe Orlovića. Ono se može i danas posjetiti. Ovo turbe tokom I i II svetskog rata također nije srušeno. Ovo je jedini vjerski objekat u podrinju koji nije srušen. Bilo je paljeno ali sa malim posljedicama u toku prethodnog rata. Sva ostala turbeta i džamije su porušeni. Po povratku u Konjević Polje skupljeni su dobrovoljni prilozi za obnovu turbeta, ono je obnovljeno prije početka izgradnje džamije. Godine 2001 u martu je počela obnova turbeta. Skinut je krov od crijepa , postavljen novi i prekriveno je šindram- tegelom. Potom je renovirano iznutra (malterisani i rađena glazura). Kaburi su ponovo ograđeni lamperijom jer su bili propali. Stavljena je nova stolarija, dva prozora 50x80 i ulazna vrata. Vanlski zidovi su takodje nanovo malterisani. Također je urađen prostor oko turbeta. Turbe je dovedeno u svoju funkciju, nešto se razlikuje, po izgledu, od prijeratnog.