Ljesanska Nahija

Citati iz radova Bozidara Alekse Vukcevica

Oko 1450. godine bice dosta pomijeranja stanovnistva na prostorima buduce Ljesanske nahije. Ako bi se pravio pregled sto je poznato o tom periodu trebalo bi pomenuti radove Rista Kovijanica u kotorskom arhivu, zatim treba pomenuti radove Pavla Rovinjskog i Erdeljanovica kao i vrlo uspjesne i detaljne radove Andrije Jovicevica ali nazalost samo za Ljeskopolje ili dio koji naginje Ljeskopolju. Iz novijeg vrijemena treba pomenuti radove Pavla Radusinovica koji su za ovaj period na prvi pogled u redu. Medjutim, ako se pogleda sto je sve moglo biti poznato ili dostupno naucnoj javnosti kada su ti radovi publikovani, jasno je da su njegovi radovi iako najnoviji i najbogatiji podacima istovremeno i najproblematicniji. Postaje jasno da je u novije vrijeme jedan dio Ljesanske nahije bio namjerno zaboravljen, a ponegdje u istoriji direktno bio izlozen falsifikovanju ili neopravdanoj cenzuri.

Sto se tice radova Dr. Nikole N. Vukcevica, trebalo bi mozda razlikovati radove prije 1980. g. i poslije te godine kada nastaje njegov sukob sa "etnogeneticarima" ciji projekat, svjedoci smo danas, nije uspio. Iz objavljenih radova Dr. Nikole Vukcevica vidi se da je njegov interes i rad iz tog perioda naglo prekinut njegovom smrcu 1982. godine. Njegovo obimno pripremljeno djelo « Ljesanska Nahija » nikada nije objavljeno, reklo bi se, nestalo je. Sto je i kome smetala istina o Ljesanskoj Nahiji?

Kao dopunu za ovaj period oko 1450. g. pomenuo bih ukratko nekoliko poznatijih istorijskih licnosti vezanih za oblast buduce Ljesanske nahije. Prvoga bih pomenuo Milosa Biomuzevica i njegove pretke, zatim Olivera Golemovica sa svojim precima i potomcima. Pomenuo bih pocetak izgradnje utvrdjenja "Rupes" u Staniselicima prema legendi ili u Golemadima prema Jireceku. Za ovaj lokalitet nikada nije ustanovljeno niti ispitano gdje se nalazi. Treba pomenuti manipulacije legendama poput one o Bolesestri, nekim nepostojecim stecanima isl. Od poznatijih istorijskih licnosti iz tog perioda pomenuo bih svojega pretka Nikolu Kefaliju Lijesinica i njegovo brojno potomstvo kao koosnivace Ljesanske nahije i Crne Gore zajedno sa Crnojevicima, njegovoga sina vojvodu Vuka ( Vukasa, oca Bozidara i Nikole Vukovica ), pomenuo bih nejasnoce oko izgradnje i gubitka Zabljaka isl. U vezi Nikolinoga sina Draska tj. stampara svestenika mniha Makarija, kasnije igumana manastira Hilandara i novijih istorija, dok je istina, reklo bi se, jedna, prosta i jasna, nasuprot tome napisane su hiljade knjiga i clanaka od kojih neke vise pristaju uz Minhauzena ili Riplija nego uz nauku. Sto je kome trebalo da prosipa lazna slova po Obodu i u bastinu Ivanovica, da izmislja nepostojece bitke brace Crnojevica u Ljeskopolju, da sakriva ko su bili gorepomenuti Nikola sa potomstvom isl. Sto je kome smetalo sto Pahomije pise ispravno “Reka” i vladika Mardarije Kornecanin pise, da tako kazem, dijalektom iz Juzne Srbije. To je posebna tema vezana i za istoriju Ljesanske nahije i za ime Crne Gore.

Novodoslo stanovnistvo koje je naseljavalo te teritorije je vecim dijelom izbjeglo iz oblasti koje su polako pritiskali Turci i to iz dvije Crne Gore, jedne Skopske i druge "Ljesanske" koja je gravitirala ka Decanima i Prizrenu kao i sa teritorija poznatih kao Stara i Juzna Srbija. Iseljavanje iz juznog dijela nekadasnje male drzave Slavonije ( Sclavonia ) odnosno drzave Kastriotica je pojacano u vrijeme tursko-mletackih ratova 1474-79. g.

Centralni dio buduce Ljesanske nahije, kasnije knezevina Drazevina, rasjekao je raniju oblast Lusku Zupu na dva dijela, istocni koji ce kasnije biti nazvan Ljeskopolje i zapadni, kasniju knezevinu Gradac.

Kroz svoju istoriju, Ljesanska nahija ce mijenjati svoje granice, ukljucivace Komane, Zagarac ili djelove Ljeskopolja i obrnuto, prema nekim autorima sama Ljesanska nahija ce biti nazivana Ljeskopolje. Jasno je da je "nahija" turska rijec. Za sada ne bih mogao navesti kada se prvi put pominje naziv "Ljesanska nahija". Napomenuo bih da se ova oblast prije dobijanja naziva Ljesanska nahija neko vrijeme zvala Ljesani ili Ljesnji. Jasno je isto tako da je to ime izvedeno po doseljenicima tj. po gradu Ljesu, Alesio u danasnjoj Albaniji i istoimenoj oblasti Ljesu ( Alesio ) koja se prostirala sjeverno od ovog grada do blizu Decana i Prizrena gdje je bila "Ljesanska" Crna Gora, cenzurisana u novijim istorijama.

Ako bi se trazio pojedinacni dokumenat koji bi mogao oznaciti osnivanje ili teritorijalno i vremensko odredjivanje formiranja Ljesanske nahije, po mom misljenju, to bi mogao biti ovaj dokumenat:

Acta Albaniae Veneta, Saeculorum XIV et XV, Josephi Valentini S. J.,

tom 21, str 124-127, dokumenat br. 5777 od 3. decembra 1451. godine.

Izvod iz ovog dokumenta glasi:

Item confirmamus predicto vaiuode Stefano et filijis suis donationem sibi factam per Jllustrem dominum ducem Stefanum Vaiuodam Bossine de quinque Catonis infrascriptis videlicet hostrigne, beri, goglie made, gorizane, Crussi a latere suo, qui sunt in Centa Superiori, quorum duos presentialiter tenet et possidet.Alios autem tres, si in manus et ditionem nostram venerint, predicto vaivode Stefano et filijs dare ...

Kao sto se iz ovog venecijanskog dokumenta vidi, pet sela, katuna su predmet nagodbe izmedju Stefana Vukcica Kosace, vojvode Bosne i Svetoga Save ili Huma ( Hercegovine ) i vojvode Stefana Crnojevica sa sinovima. Sela su u Gornjoj Zeti. To su:

- hostrigne koje nijesam uspio da indentifikujem sa sigurnoscu. Da li se tu radi o Ozrinicima ili eventualno Ostrogu? Iz kasnijih dokumenata moze se vidjeti namjera Ljesana tj. Ljesnjana ka sirenju na teritorije Bjelopavlica, Pjesivaca i ka tadasnjoj Hercegovini sto ce biti samo djelimicno uspjesno nakon manjih sukoba Ivana Crnojevica sa gospodarima Hercegovine nekih 20 godina iza ovog gorepomenutog dokumenta.

- beri, gogle made i Crussi ( Beri, Golemade i Kruse ) lako je indentifikovati. Ova sela i danas imaju ista imena i isti polozaj.

- za gorizane ( Goricani ) napomenuo bih da se naziv vrlo vjerovatno odnosio na teritoriju danasnjih Vukovaca. Manje je vjerovatno da se tu radi o kojoj drugoj Gorici ( danas Donja i Gornja Gorica isl. ) ili Goricanima.



Ljesanska nahija i Dr. Jovan Erdeljanovic
...
Dr. Jovan Erdeljanovic u svojoj knjizi nije napisao ni jedno slovo o porijeklu bratstva Vukcevica. Time je napravio, po mom misljenju, nedopustivu profesionalnu gresku kao sto ce se vidjeti iz donjeg teksta. Nije to jedina njegova greska u vezi Ljesanske nahije. Vidi se upinjanje prof. Erdeljanovica da pokaze da je samo ime Ljesanske nahije nastalo od starog imena Luska Zupa, a ne od imena “Ljes”, grada i oblasti u danasnjoj Albaniji odakle su mnogi ljesnjani doseljeni. Da je osnova imena Ljesanske nahije imenica “Ljes” jasno se vidi u defterima iz 1520. i 1523. g. Tamo su uvedeni vise nego jasno Lesnji ili Lesnjani Desici, Lesnjani Stanjevici, Lesnjani Stanisalici i Lesnjani Kornet dok je u istom dokumentu izmedju ovih upisano Lusko Polje. Jasno je da su doseljenici Ljesani ili Ljesnjani svojim naseljenjem rasjekli staru Lusku Zupu na dva dijela, kao sto se u pomenutim defterima vidi.

Zapitajmo se zasto je prof. Erdeljanovic zauzeo takav pogresan, rekao bih zloban, stav prema Ljesnjanima? Nijesam nasao ni jedan dokumenat koji bi ukazivao da je imao kakvog licnog razloga za to. Isto, jasna namjera da umanji, gdje je to moguce, znacaj ljesnjana nije mogla rezultirati iz profesionalne kriticnosti ili strogosti prema prilozenim spisima, mada mu je veci dio kritickih napomena ipak, u krajnjoj liniji, ispravan. Znaci, negativan stav mu je morao biti nametnut. Od koga? Mislim da je vise nego jasno: od vladajuce dinastije Petrovica. Dr. Nikola Vukcevic je pisao o sukobima ljesnjana i posebno Vukcevica sa Petrovicima. Pri tome treba mozda izdvojiti nekoliko vecih, glavnijih. Jedan je to sto su Vukcevici podrzavali bratstvo, knezove, serdare, vojvode i guvernadure Radonice. Time se vidi da su Vukcevici pamtili svoju krvnu vezu sa njeguskom granom Bolevica, Radonicima i Stanisicima.Drugi je incident na Sinjcu koji je zapoceo, provocirao sam Njegos i izasao porazen iz tog verbalnog duela. Ljut na ljesnjane, posebno Vukcevice, pri odlasku sa Sinjca Njegos je trazio temu za osvetu. Nju vidimo, za one koji poznaju ova predanja, u opjevavanju « Radunove Kule » u Gorskom Vijencu.

Bratstvo Vukcevici

Posto je Skender-begova, Djura Kastriota, zemlja potpala pod Turcima, onda je predak bratstva Vukcevica, Drasko, sa svoja tri brata, prebjegao iz Ljesa kod Stevana Crnojevica, ondasnjega Gospodara Zetskoga. Drasko je bio najmladji od brace, kojijema su bila imena: Andrija, Milija i Boleja; oni su bili neki rod dotadanjim zapovjednicima grada Ljesa, te su kao takvi morali bjezati ispod Turaka i traziti pbribjeziste kod Crnojevica. Dobjeglu bracu Stevan Crnojevic je lijepo primio, dao im neka dobra na zemljistu izmedju rijeka Sitnice i Morace a najstarijega Andriju postavio za Kneza. Po dobjegloj braci iz Ljesa darovano im zemljiste nazvato je Ljeskopolje. Najmladjega brata Draska docnije je primio Ivan-beg u sluzbu kod sebe . Kad se je drugi sin Ivan-begov, Stanisa, poturcio, onda se je s njime poturcio i Knez Andrija i dobio ime Amet, koji se je docnije, kad su se neki poturcenjaci povratili na svoja dobra, povratio u Ljeskopolje kod Milije i Boleja. Drasko je u to vrijeme bio u sluzbi kod Crnojevica, pa iz ljutnje na svoga brata kneza Andriju, poturcenoga Ameta, nije se htio povratiti u Ljeskopolje na svoj dio "Jagnjilo" koji se i danas tako zove, vec se je naselio pod brdo Busovnik. Njegova braca ostala su da zive u Ljeskopolju, a njihovi potomci prozvali su se : Milici po Miliji, Bolevici po Boleju i Amatbasici po Ametu ( knezu Andriji ); Milici i Bolevici i danas zive u Ljeskopolju, a do skoro su tu zivjeli i Amatbasici, koji su se u posljednje vrijeme odselili u Podgoricu i preko granice u Tursku. negdasnje istocne crnogorske.



Posveceno Nikoli Kefaliji Stanjevicu, koosnivacu Lijesanske Nahije, Crne Gore i Cetinjskog Manastira.

4891 ( Acta Albanie Veneta )

1443 XII 23

Jtem quia dixit Quod Calogen (?) Jurasseuich, Nicolaus Liesinich Voches Nicolich, capita et principes ductores domuum .700. Zente …

( Ovaj clan govori kako su Kalogen? Djurasevic, Nikolaus Lijesinic i Vokes, Vukas Nikolic, glavari i vlastela vojvodstva Zete sa 700 domova …)

- Kalogen Djurasevic treba mozda razumjeti kao Kalodjuro Djurasevic, dakle radi se o jednom od brace Crnojevica, sinova Djurdja Djurasevica Crnojevica.

- Nikolaus Lijesinic je Nikola Kefalija Stanjevic, stanovnik Ljesa u to vrijeme. On je potomak ( pra-praunuk ) Velikoga Vojvode Nikole Stanjevica, Kefalije. Nikola Stanjevic je opet, pra-praunuk kralja Stevana Prvovjencanoga.

- Voches, Vukas Nikolic je njegov najstariji sin, buduci otac Bozidara i Nikole Vukovica, ovdje vrlo mlad, vjerovatno sa manje od 20 godina.

Potomci Nikola Kefalija Stanjevica su Stanjevici u Goliji i Amatbasici ( Ahmetbasici ) ako ih danas ima gdje zivih, Milici u Ljeskopolju i Bjelicama, Goranovici u Goliji i Bozovici u Zagori, Djurickovici u Zagaracu, Bolevici u Ljeskopolju i njeguska bratstva Radonici i Stanisici i konacno Vukcevici u Ljesanskoj nahiji.

KNEZEVI I VOJVODE 1614. GODINE

Conte Nicola Neghusse, Conte Nichulla Negzulla je knez Nikola Bolevic tj. Bogdanovic-Nikolic prema Kovijanicu. On je uveden i kod Bolice u Opisu Sandzakata Skadarskoga kao njeguski knez. Njegov rodoslov od Nikole ( Pavlova ) Stanjevica, kefalije iz doba Ivana Crnojevica bio bi sledeci: Nikola je imao sinove: Vukasa, Andriju, Miliju, Bogdana ili Bola i Draska, vjerovatno iz dva braka. Bogdan se pominje dosta rano u Ljesanskoj nahiji i na Njeguse. Imao je cetiri sina zasigurno, Radoslava ili Radica koji je naslijedio titulu kefalije od djeda Nikole a poslije 1528. g. je na Njeguse knez, Djura ili Djureca koji se isto vrlo cesto pominje u kotorskim, cetinjskim i otomanskim dokumentima, zatim Vlatka i Radelju a mozda i petog sina, popa Bozidara. Kefalija i knez Radoslav, Radic Bogdanovic-Nikolic je imao sinove Pavica i Ivana, njeguske knezove oko 1553. g. Pavic je imao sina Rajica a ovaj sina Nika, kneza 1614. g. To je u gornjem dokumentu Conte Nicola Neghusse, dakle knez Nikola Bolevic. Niko je imao sina Stjepana kneza 1646. i Pava. Stjepan je imao sina Bogdana, vodecu licnost svoga doba, a Pavo sina Vucetu, njeguskog kneza 1677. g. Bogdan je imao sina Marka, kneza njeguskog 1672. g. i Jova koji je poginuo na Vrtijeljci. Ovome gornjemu treba dodati i Vuka Rajiceva kao treceg brata kneza Pavica i kneza Ivana Rajiceva iz 1553. g. On je isto imao sina Nikolu koji je bio knez 1594. g. Sa njega je knezevska titula prijesla na Nika Rajiceva, dakle na conte Nicolu Neghusse iz gornjeg dokumenta. Iz iste grane Bogdanovica – Nikolica, dakle Bolevica, sa Njegusa bilo je nekoliko cetinjskih vladika sa tipicnim imenom Ruvim.

Conte Milia Otbiele oba puta upisan indenticno zasigurno je iz poznate vojvodske kuce Milica iz Bjelica a koji su prema njihovome predanju direktni potomci Pavla Orlovica. Njihovi rodjaci Stanjevici doseljeni iz Stanjevica iz Ljeskopolja su poznati kao potomci Andrije s jedne strane a dalje potomci Velikoga Vojvode Nikole Stanjevica, kefalije, s druge strane. Nije onda tesko zakljuciti da je doticni Andrija bio Stanjevic kao i da su brojni potomci Pavla i Ivana Orlovica isto svojim dalekim porijeklom Stanjevici. Dakle, Stanislav Nemanjic je taj “jedan” od koga je po predanju danas u Crnoj Gori, Srbiji i po svijetu vise od 100 prezimena. No, da se vratim porijeklu Milica u Bjelice. Jasno je da je njihovo prezime Milic starije nego sto je zapisano u njihovom predanju. Ovaj dokumenat to direktno potvrdjuje ali nije jedini.
Ako se pogledaju defteri iz 1520. i 1523. g. na Cetinje cemo naci potomke Milica Niksica, to su Ratko, Vulica i Rasko Milic. 1520. godine pored njih su upisani njima srodni Orlovici, Radko i Radic Todora Nenojeva Ivanovica Orlovica kao i nekoliko Stjepanovih sinova. Ova tri brata Milica su, izgleda, izbjegli sa Djurdjem Crnojevicem “na more “ 1496. g. i vjerovatno se iskrcali u Zadar. Tako u defteru 1523. g. njihove bastine drzi Radic Tinovoj. Njihov povratak u Bjelice je poslije 1523. g. a prije 1570. g. jer tamo u defteru TD 499 nalazimo tri Milica. To su Raic i Radan Milic u Predisu i Rasko Milic u Resni.